Sedam svjetskih čuda Antike

4. srpnja 2011. objavio Admin 0 Arhitektura , Graditeljstvo

Sedam svjetskih čuda je sedam veličanstvenih čovjekovih dostignuća u arhitekturi i građevinarstvu. Kako civilizacija vremenom napreduje, tako postoji nekoliko takvih popisa.

Prvi popis svjetskih čuda sačinjen je navodno između 150. i 120. godine prije nove ere, a sačinio ga je grčki pjesnik Antipatros iz Sidona. Što ga je navelo da to učini, ne zna se. Ne zna se, štoviše, da li je Antipatros poznavao građevine i skulpture na temelju vlastitog promatranja. Svih tih sedam znamenitosti bile su odabrane iz grčkog kuta gledanja, no samo jedno čudo našao je pjesnik na zemlji današnje Grčke: Fidijinog Zeusa. Tri čudesna djela bila su u Maloj Aziji: Kolos s Roda, Artemidin hram u Efesu i Mauzolej u Halikarnasu. Nešto dalji put bio je do piramida u Gizehu, a da čovjek ugleda viseće vrtove valjalo se potruditi sve do Babilona.

Čuda što su se, tako reći, nalazila ispred kućnog praga - Antipatros je izostavio: Akropolu u Ateni. Druge stvari nije mogao pribilježiti jer su već bile porušene, kao npr. Babilonski toranj. Pjesnik svojim suvremenicima nije nudio nikakve ruševine, već samo aktualne znamenitosti. To što je riječ upravo o sedam, a ne o trinaest ili dvadeset svjetskih čuda, ovisi o simboličnom značenju brojke sedam.

Kao "osmo čudo svijeta" smatrali su ljudi kasnijih godina nekoliko tuceta značajnih građevina razasutih po čitavu svijetu. Prve rekonstrukcije antičkih svjetskih čuda, punih fantazije, nastale su u vrijeme kad se Europa počela sjećati klasike. Marten de Vos (1532. - 1603.) i u njegovo vrijeme veoma slavni isusovac Athanasius Kircher, rođen 1601. u Fuldi, dali su prvi doprinos tome, a Fischer von Erlach (1656. - 1723.) približio se već nešto više stvarnosti. Vrijedna svjedočanstva naišla su tek u trenutku, kad su se arheolozi dali na posao.

Sedam svjetskih čuda Antike:

• Keopsova piramida u Gizi (oko 2550 pr.n.e.)
• Semiramidini viseći vrtovi (Babilon, oko 600 pr.n.e.)
• Zeusov kip u Olimpiji (oko 440 pr.n.e.)
• Artemidin hram u Efezu (oko 550 pr.n.e.)
• Mauzolej u Halikarnasu (oko 350 pr.n.e.)
• Kolos s otoka Roda (oko 280 pr.n.e.)
• Aleksandrijski svjetionik, na otoku Faru pred Aleksandrijom (oko 280 pr.n.e.)

Keopsova piramida u Gizi

Keopsova ili Velika piramida je grobnica faraona Keopsa u Gizi. Izgrađena je oko 2560. p.n.e. po nalogu faraona Keopsa, Snefruova sina i nasljednika. Smatra se da je oko 100 000 ljudi gradilo Keopsovu piramidu punih 20 godina. Svaki je kamen visok 2 m, neki su dugi i po 5 m. Blokovi vapnenca i granita od kojih je sagrađena ova piramida i koji su vađeni iz kamenoloma na lijevoj obali Nila dopremani su čamcima niz rijeku. To se moglo raditi jedino u proljeće, kada se Nil izlijevao, pa je zato trebalo 20 godina i oko 500 000 plovidbi da se donese potrebna količina kamena. Pošto bi se kameni blokovi prevezli, grupa ljudi je vukla blokove, od kojih je svaki težio 2 tone, na saonicama uz put. Zatim su ove blokove uredno redali, a druga grupa ljudi ih je izvlačila do mjesta gdje se gradila piramida.

Kada je sagrađena, piramida je bila visoka 145,75 m, ali se tokom godina smanjila za 10 m. Površina piramide bila je prekrivena veoma glatkim, gotovo skoro neprimjetnim vapnencem. Piramida se sastoji od oko 2 300 000 kamenih blokova. Na sjevernoj je strani ulaz. Unutrašnjost piramide čine tri prostorije povezane mnogobrojnim hodnicima. U srcu piramide je kraljeva odaja, gde je smješten sarkofag od crvenog granita.

Kut stranica u odnosu na osnovicu iznosi 51° i 51', a svaka je stranica pažljivo orijentirana prema jednoj od četiriju strana svijeta. Horizontalni je presjek građevine u bilo kojem dijelu kvadratan, a dužina stranica osnovice iznosi 229 metara. Dužnosnici koji su služili Keopsa dali su podići svoje grobnice oko njegove piramide. Sam Keops želio je uz sebe sahraniti i tijelo svoje majke Hetepheres, Snefruove žene.

Godine 1954. u jami pokraj Keopsove piramide pronađena je netaknuta lađa duga oko 48 i široka oko 5 metara. Nakon 16 godina rada ponovno je složena i izložena u modernoj zgradi nedaleko od nalazišta.

Semiramidini viseći vrtovi

Viseće vrtove Babilona navodno je dao sagraditi Nabukodonosor II. za svoju ženu Semiramidu oko 600. prije Krista. Ove vrtove su opširno opisali starogrčki povijesničari Strabo i Diodorus Siculus. Od arheoloških dokaza o postojanju vrta, postoje manji dokazi na mjestu gdje se nalazio Babilon, no nedovoljno da bi se potpuno potvrdio tako velik i opsežan vrt. Vrtovi su ležali na četverokatnoj kuli. Po Strabonu svaka je strana bila 4 pletara duga. Unutar svakoga kata bili su čvrsti svodovi od crijepa koji su se oslanjali na snažne visoke stupove. Platforme terasa bile su izrađene od masivnih kamenih ploča različitih oblika, a odozgo prekriveni jednim slojem trske, a potom zalivene asfaltom. Na to je bio nasut debeli sloj plodne zemlje dovoljan da u njemu rastu čak i male šume. Katovi vrtova bili su spojeni stepenicama i pokriveni pločicama ružičaste i bijele boje. Stupovi su dosezali visinu i do 25m te je bilo dovoljno svjetlosti za raslinje. Na polijevanju ovih vrtova radilo je stotinjak robova po čitav dan vukući vodu iz Eufrata pomoću sustava poluga i pumpi

Zeusov kip u Olimpiji

Zeusov kip u Olimpiji bio je napravljen od slonove kosti i zlata. Napravio ga je poznati kipar Fidija započevši njegovu gradnju 433. g. pr. Kr, a trajala je 8 godina. Kip je bio smješten u posebno sagrađenom hramu u južnoj Grčkoj. Bio je golemih razmjera, visine 13 metara. Pričalo se da je prikaz kipa bio toliko životopisan da su mnogi vjerovali da vide samog boga. Kip je stoljećima bio u hramu, ali je u rimsko doba bio zapušten. Legenda kaže da je rimski car Kaligula pokušao ukrasti kip, no njegovi su ratnici pobjegli kada im se kip nasmiješio. Tada su se njegove skele urušile. Također postoje podaci koji govore da su neki dijelovi kipa odneseni u današnji Istanbul gdje su stradali u požaru.

Kako je izgledao Zeusov kip, što je bio 456.god.pr.K. postavljen u završenom hramu u Olimpiji, ljudi malo znaju. Božanski kip od slonove kosti i ebanovine, bogato ukrašen zlatom i dragim kamenjem. Grci su smatrali nesretnim čovjeka koji nije vidio to božanstvo.

Zeus iz Olimpije bio je posljednje djelo grčkog kipara Fidije koji je sačinio na isti način i kip Atene Partenonske na Akropoli. Postavljao je vrhovnog boga namrštenog čela, jer kad je Zeus mrštio čelo po grčkoj se mitologiji uzdrmao Olimp.

Artemidin hram u Efezu

Artemidin hram u Efezu nalazi se nedaleko od Izmira u današnjoj Turskoj.

Efez, u to vrijeme poznat kao Ephesos, je bio glavni grad rimske provincije Asia, i drugi po veličini grad tada poznatog svijeta. Hram je bio građen na močvarnom zemljištu. Prema jednoj staroj predaji, tlo je bilo tresetište, pa su graditelji u tlo dodavali drveni ugljen kako bi mu poboljšali nosivost. Kod iskapanja je otkrivena promijenjena boje zemlje, što je potvrdilo ta izviješća. Gradnja je trajala oko 120 godina (početak gradnje datira se u vrijeme oko 560. p. n. e.). Konstrukcija je bila krajnje teška, sastojala se od 127 bogato ukrašenih mramornih stupova koji su nosili teške poprečne grede. Dva metra visoka statua Artemis bila je izrađena od drveta vinove loze i obložena zlatom i srebrom. Krov je bio izrađen od cedrovine. Jedan od graditelja je bio Cheriphron.

356. p. n. e. ga je zapalio Herostrat. Htio je spaljivanjem jednog od sedam svjetskih čuda postati slavan, i ući u povijest, što mu je i uspjelo. Te noći, kad je gorio Artemidin hram, rodio se prema predaji Aleksandar Veliki, koji je kasnije velikim financijskim sredstvima pomogao obnovu hrama. Obnovljeni hram razorili su Goti 262. p. n. e., a ono što je od njega ostalo, stanovnici su kasnije koristili kao građevinski materijal. Danas još samo jedan od stupova stoji u močvari.

Apostol Pavao je oko 55. posjetio Ephesos. U to je vrijeme još bio vrlo poštovan kult Artemide, i blagostanje grada je snažno ovisilo o mnoštvu posjetitelja ostataka hrama.

Mauzolej u Halikarnasu

Grobnicu, koja će za vječna vremena objavljivati njegovu slavu, naručio je sebi oko godine 360. prije naše ere u perzijskoj provinciji Kariji vladajući namjesnik, knez Mauzol. Taj je zadatak bio povjerio najboljim graditeljima i kiparima, ali bogati knez nije doživio dovršenje tog hrama.

Mauzolej se nije mogao sasvim točno rekonstruirati. U XIV stoljeću vitezovi reda Svetog Ivana upotrijebili su grobnicu umjesto kamenoloma pri gradnji Petrove tvrđave u Halikarnasu, što je danas zovu Bodrum. Vitezovi reda Svetog Ivana tako su temeljito sve odstranili, da se još samo po istesanoj stijeni može razaznati gdje je to postojala znamenita građevina. Pet je stepenica nosilo zid koji je dosezao do polovine čitave visine. Tek ovdje započinjala je prava grobnica, okružena stupovima i proviđena stepenastim krovištem. Golem četvoropreg s kraljem i kraljicom za uzdama krunisao je čitavu građevinu.

Kolos s otoka Roda

Prema nekom suvremeniku navodno je na bogatom otoku Rodosu bilo 3000 kipova, od toga ih je stotinu bilo izvanredne veličine.

Tu se nalazio i najznamenitiji kip, orijaški Kolos s Rodosa, skulptura sunčanog boga Helija sačinjen u bronci. Pretpostavlja se da je taj lik bio visok 30 do 40 metara, težak sedamdeset tona, raširenih je nogu stajao na dva golema kamena postolja iznad ulaza u luku Rodos držeći goruću baklju u ispruženoj ruci. Odluku da odliju i svoga boga zaštitnika donijeli su ljudi s Rodosa po predaji poslije njihove pobjede nad makedonskim kraljem Demetrijem Poliorketom što su je izvojevali u IV stoljeću prije naše ere. Demetrije je dugo vremena opsjedao otok, ali se potom bez uspjeha povukao. Navodno su ljudi s Rodosa ostavljeni materijal iz opsade prodali i utržak upotrijebili da odliju kip. Taj su rad povjerili kiparu Haru. Prvim je nacrtima započeo godine 291. p. n. e.

Dvanaest godina kasnije veliko je djelo bilo dovršeno. Na svom je mjestu stajalo nešto više od pedeset godina: potres je uzdrmao Rodos i Kolos je propao u more. Dijelovi golemih nožnih cijevi ostali su stajati na podnožjima. Godine 653. prodani su ostaci kipa nekom židovskom trgovcu iz Edese koji ih je podijelio u devetsto tovara deva i rastalio na kopnu. Nitko ne zna točno kako je izgledao Kolos, ali "izgled mu je u svakom slučaju morao biti neopisivo odvratan, neukusan, ogavan, pri tom prost u sasvim nedozvoljenoj mjeri" - tako je Willy Haas kritički pribilježio čuvši za namjeru da tu skulpturu u interesu turizma kane ponovno postaviti.

Svjetionik u Aleksandriji

Svjetionik u Aleksandriji sagrađen je oko 300. do 280. godine prije naše ere, a sačinio ga je grčki arhitekt Sostrat iz Knidosa.

Sagrađen na isturenom poluotoku Farosu ispred tog egipatskog lučkoga grada, smatran je jednim od najvećih ostvarenja u starom vijeku. Na jednom pravokutnom podzidu uzdizao se oko stotinu metara visoki osmorokutni nastavak. Na najgornjoj platformi gorjela je noću vatra podržavana drvetom i smolom. Troškovi izgradnje progutali su mnogo novca. Legenda priča kako je Sostrat dugo tragao za materijalom za izgradnju temelja koji bi se opirao morskoj vodi pa napokon sagradio svoj toranj na golemim blokovima od stakla. Godine 1375. potres je razorio ostatke tornja, a na poluotoku Farosu (koji je zadržao svoje ime) arheolozi su uzalud tražili ruševine.

Izvor: hr.wikipedia.org
Vezani članci: Novih sedam svjetskih čuda