Londonski toranj Shard najviša zgrada u EU

21. prosinca 2012. objavio Admin 0 Arhitektura , Graditeljstvo , Tehnologija

Najviša zgrada u Europskoj Uniji je 95-katni neboder od stakla i čelika, imenom Shard. Dvanaest godina nakon što je prvi put skiciran, londonski toranj Shard stekao je do ovog trenutka barem podjednak broj obožavatelja i kritičara, ali činjenica je da je London dobio novi ikonografrski obris.

Južna obala Temze u Southwarku, tik do prometnica koje preko mosta London Bridge povezuju taj dio grada s Cityjem, već je stoljećima jedan od najzagušenijih i najfrekventnijih dijelova Londona. Ulice koje uokviruju ovo područje relativno su uske, tako da ionako pojačan promet pješaka i vozila često dočarava sliku kaosa. Ovdje je smještena željeznička postaja London Bridge, nekoć prvi gradski terminus (1836.), a danas čvorište u kojega se slijevaju pruge iz južnih i jugoistočnih predgrađa te iz Kenta i Surreyja, kao i tranzitni pravci što vode dalje prema stanicama Waterloo East, Blackfriars i Charing Cross. Pripadni je hub servisiran i s dvije linije podzemne željeznice, Jubilee i Northern (ogranak kroz City), a u neposrednoj se blizini nalaze i lokalni autobusni kolodvor, sveučilišna bolnica Guy’s Hospital, te jedna od najvećih natkrivenih tržnica za prodaju organskih proizvoda, Borough Market.

Negdje u prikrajku, u relativnom miru ulice London Bridge, još je šezdesetih podignuta Southwark Towers, trokrilna uredska dvadesetokatnica visine oko stotinu metara, čiji je prostor koristila tvrtka PricewaterhouseCoopers. Iako je dimenzijama i površinom desetljećima zadovoljavala kriterije, ta je zgrada vremenom iznjedrila svoju skrivenu manu – pri maksimalnom korištenju resursa počeli su se javljati ‘čepovi’ na relativno uskim stubištima i u liftovima nedovoljnih kapaciteta, a sama izvedba građevine nije dopuštala naknadne intervencije kojima bi se eventualno proširila takva uska grla.

Taj je relativno zastarjeli kompleks na samom početku milenija (2000.) kupljen od strane investitora Irvinea Sellara, čovjeka koji je svoju karijeru započeo još šezdesetih i obogatio se na modnom biznisu u Carnaby Streetu. Sellar je odmah obznanio svoje planove: srušit će nefunkcionalni Southwark Towers te na njegovu mjestu sagraditi višenamjensku zgradu čiju će izvedbu u formi upečatljivog znaka u krajoliku potpisati netko iz renomiranih arhitektonskih krugova. Izbor je pao na Renza Piana, Đenovljanina čija su zdanja diljem svijeta u pravilu bivala dočekivana s hladnom dobrodošlicom, da bi se s vremenom stopila s domicilnim krajolikom.

Konstrukcija “krhotine”

Nacrt Sharda, zgotovljen 2002. godine, predviđao ostakljeni 72-katni neboder približno pravokutne osnovice, čiji se bridovi porastom visine približavaju formirajući tako (zbog preklapanja staklenih ploha) nepravilne bočne stranice u formi jednakostraničnih trokuta. Ono što je konstrukciji donijelo ime Shard (staklena krhotina) jest činjenica da se ti bridovi ne spajaju u jedinstven vrh na očekivanoj koti već završavaju kao zasebne stranice na različitim visinama uz odstupanja od cca desetak metara, stvarajući tako upravo privid okrhnutog vrha. Konačna visina građevine jest 310 metara, što je čini trenutno najvišim zdanjem na području zapadne Europe (kontinentalni je rekorder još uvijek moskovski telekomunikacijski toranj Ostankino).

Iako je relativno sužavanje poprečnog presjeka po visini trebalo doprinijeti eleganciji i skromnosti, visina Sharda je parametar kojega je nemoguće ignorirati. Većina je sličnih, mada znatno nižih tornjeva, grupirano u istočnom dijelu Citiyja na suprotnoj, sjevernoj obali Temze, gdje je implementiranje poslovnih i višenamjenskih tornjeva započelo još sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća izgradnjom National Westminster Bank nebodera, poznatijeg kao Tower 42.

Između 2001. i 2003. prenamjenom je područja devastiranog početkom devedesetih u eksploziji bombe podmetnute od strane Provisional IRA-e podignut i čuveni Gherkin (točnije, 30 St. Mary Axe – zgrada nema službeni naziv već se navodi po adresi), danas već ikoničko zaobljeno i ostakljeno zdanje iz radionice lorda Normana Fostera. S dolaskom novog milenija sjeveroistočni dio Cityja oko stanice Liverpool Street i Bishopsgatea postaje poprište novog vala gradnje visokih uredskih zgrada, najvjerojatnije kako bi se City mogao ravnopravno nositi s novim poslovnim središtem kod Canary Wharfa. Zasad su dovršeni tornjevi Heron i Broadgate, a nedavno je započeta gradnja Leadenhall Buildinga, odnosno ‘Cheesegratera’ (2011.), tornja Bishopsgate, već nazvanog ‘Pinnacle’ (2010.), te 20 Fenchurch Street (2009.), zbog specifičnog oblika prozvanog ‘Walkie Talkie’. No, čak i u srazu s takvom šumom objekata Shard i dalje ostaje najupečatljivija vizura šireg područja, nadvisujući još nedovršeni Pinnacle za pedesetak metara!

Temeljni, mada oku skriven element ovog tornja, jest šuplja pravokutna betonska jezgra koja ujedno nosi i gro opterećenja, a u istoj je smještena većina infrastrukture, uključujući dizala, stubišta, vodovodne i kanalizacijske cijevi, te sustave električnog napajanja i klimatizacije. U Shard su ugrađena 33 dizala čija brzina varira od jednog do šest metara u sekundi, te pet eskalatora, a dodane su i tri grupacije od po dva dizala predviđenih posebno za hitne slučajeve, odnosno evakuaciju.

Horizontalni nosači pojedinih katova izvedeni su u formi konzolnih greda učvršćenih kako s jezgrom, tako i s vanjskim betonskim i metalnim stupovima, čime je izbjegnuta potreba dodatnih nosivih elemenata koji bi kvarili vizualni dojam interijera i zauzimali dragocjeni prostor. Relativno rahlo šljunčano tlo južne obale Temze zahtijevalo je ukopavanje ovih vanjskih stupova do dubine od 25 do 50 metara, dok je konzistencija podrumskih razina realizirana ukapanjem daljnjih vertikalnih betonskih greda, do dubine od čak 55 metara! Kako bi se osigurala nepromjenljiva krutost građevine porastom visine, razmak između vanjskih stupova se mijenja: na razini tla iznosi 6 metara, pri sredini nebodera 3, a pri vrhu oko 1,5 metra. Time je zagarantiran maksimalni otklon (uslijed vjetra) od svega 400 milimetara, odnosno 0,4 metara. Staklene se plohe, montirane po perimetru konstrukcije, od tla do vrha uzdižu konstantnim usponom od šest stupnjeva.

Namjena pojedinih katova Sharda

Pet podzemnih razina predviđeno je za parking motornih vozila, a sadržavaju i prečice ka obližnjim transportnim točkama – postaji London Bridge, linijama Jubilee i Northern te autobusnom kolodvoru.

Prizemlje i prva dva kata sačinjavaju jedinstveno raskošno predvorje (lobby), dok se između 4. i 28. kata nalaze uredski prostori. Transport for London, korporacija zadužena za koordinaciju i upravljanje svim bitnijim segmentima javnog prijevoza na širem gradskom području (autobusi, putnički riječki promet, podzemna, nadzemna i laka željeznica te tramvaji) će također imati svoje poslovne prostore u ovom dijelu Sharda, i to između 4. i 10. kata. Nekoliko restorana te prvi, niži vidikovci smješteni su između 31. i 33. kata, a prostor nad njima predviđen je za luksuzni Shangri La Hotel – čitavih šesnaest razina, između 34. i 50. kata.

Na 52. je katu implementiran Spa centar koji uključuje i bazen, a odmah iznad započinje stambeno područje koje zauzima trinaest razina (od 53. do 65. kata). Drugi se i znatno viši splet galerija i vidikovaca proteže od 68. do 72. kata, gdje je praktički vrh središnje betonske jezgre. Ostatak zgrade jest takozvani šiljak (pinnacle, odnosno spire), četrnaest katova (od 75. do 83.) čija je funkcija vizualna i gdje će pristup biti dozvoljen isključivo osoblju iz održavanja. Interesantno, taj najviši dio Sharda visok 66 metara nije izgrađen na licu mjesta, već je u trodijelnoj formi konstruiran na livadi u Yorkshireu, te potom kamionima dostavljen u London.

Katovi koji nisu navedeni u ovoj kratkoj rekapitulaciji (29., 30., 51., 66., 67., 73. i 74.) predviđeni su kao sky lobbyji, dakle prostori za brzu izmjenu ljudi između liftova, te za smještaj servisnih jedinica i opreme. Detalj koji pomalo bode oči jest nepostojanje balkona kao i prozora koji se mogu otvarati, no inteligentno uklopljen sustav klimatizacije riješit će probem opskrbe ureda i stanova svježim zrakom. Također, u uredskim dijelovma Sharda postoji nekoliko potpuno ostakljenih separea nazvanih ‘zimskim vrtovima’ (winter gardens), koji će uposlenicima omogućiti trenutke relaksacije i odmora. ‘Vrtovi’ su nenapadno smješteni između vanjskih staklenih ploha Sharda koje se, kako je već spomenuto, na pojedinim mjestima preklapaju stvarajući privid pukotina.

Ono što Shardu daje završnu notu jest izbor stakla kojima je obložen. Slično stambenoj zgradi Strata SE1, smještenoj također na južnoj obali Temze, kilometar i pol jugozapadnije (o njoj smo već pisali), i ovdje se koristi staklo legirano silicijem i borom (tzv. staklo niske emisije) koje će, pored znatnih energetskih ušteda, doprinijeti i vizualnom dojmu. Pri sunčanom vremenu, obloga sjaji u bijelom svjetlu, reflektirajući sunčeve zrake, dok za tmurnih, oblačnih dana iz zgrade se širi njezina interna, djelomično disperzirana električna rasvjeta. Nakon proloma oblaka Shard isijava plavkaste nijanse.

Izvor: velikabritanija.net